Zanimljivosti

Za pravog Šokca pečenje rakije nije samo puki posao koji se odradi na brzinu nego višestoljetna tradicija koja ima svoje zakonitosti … ili ,,adet”, trud koji se na kraju isplati litrama i litrama šljivovice što ugodno grlo grije. Rakija se peče od bijelih i crnih šljiva. Tako su radili naši (pra)dide i dade. Dok se rakija peče valja nešta i prizalogajit’ iz kuće se donese slanine, probode se na štap, pa se peče. Rakija se peče na ,,kazane” tj. broj koliko se puta ,,nastavi”. Njekada je skoro svaka kućna zadruga imala kazan za peći rakiju, a danas ih imaju samo pojedine kuće, većinom one koje imaju više šljiva. Oni koji nemaju posude tj. kazan, posude i za to daju gazdi (vlasniku) ,,ušur” jednu litru rakije po kazanu.

Početak ili ,,zastavljanje” kazana je kada se stavlja ,,kom”, zatim se obdržava vatra već prije ,,podložita”. Većina kazana za rakiju starih, nestalo je u našim slavonskim selima za vrijeme Prvog svjetskog rata, jer ih je vojska pokupila za izradu raznih potreba. U velikim drvenim ,,kacama” se držala sakupljena šljiva, koja nakon nekoliko tjedana započne ,,raditi”, prije toga se povremeno mora mješati kom. Nakon ,,pristavljanja” istovremeno na spoju peći i kape kazana stavlja se i provjerava ”dihtung” od mekinja. Kotao se u početku loži sitnijim drvima da kom brže provri i pretvori se u alkolholnu paru koja kroz dugu cijev odlazi u kazan u kojem cijev spiralno prolazi kroz spremnik s ‘ladnom vodom koja paru ‘ladi i pretvara u rakiju. Prva koja poteče zove se bašica, jaka je od 22 gradi. Potom curi normalna rakija a zadnja curi ,,patoka” u kojoj je tek nekoliko gradi. Ne mješa se s ostalom rakijom, al’ se na kraju i ona iskoristi, ispeče (pripjecanje). U početku je rakija bezbojna, no ulijeva se u (h)’rastovu burad, od čega nakon 4-5 mjeseci poprimi zlatnožutu boju.Prije su ljudi oko kazana sjedili do dugo u noć. Znalo se popit, zapjevati al se htjelo i pojest, pa se znlo otići u nečiji kokošinjac po par kokoši, koje bi ,,ošurili” vrelom vodom iz kazana ili u komu, a ispod kazana su potom pekli u tepsijama. Kažu, bio je to pravi specijalitet. Prije se pekla slabija rakija, a iz razloga da je bude više. Tada je 12, 13 gradi bila ekstra jaka rakija, a danas se računa kao slaba. Danas se u prosjeku po kazanu ‘vata oko 8 litara rakije, po 17 gradi. Na kraju se čeka da iscuri ,,patoka” te se ,,ruši” kazan, jedan skida cijev (lulu), drugi skida ,,kapu”, pa se istrese ,,kom”. Kom se danas baca, a prije je, u nedostatku stočne hrane, služio za ishranu svinja. Pogled na vreli kom izaziva nelagodu. Jer, da se prolije po nekome, zaradio bi taj gadne opekline. Kada se izlijeva kom, djeca nemaju šta raditi oko kazana. Nastavak pečenja rakije nakon ,,rušenja” kazana zovu ,,nastavljanje” – u kazan se stavlja novi kom, a na spoj kape i peći, s kojeg je prethodno skinut stari, uvijek ide novi sloj mekinja.

Ako bi šljive stuk’o mraz ili zbog kakve druge nedaće, pekla se rakija repovača. Repa se nariba i sku’va, a kom u kaci mora odradit’ osam dana i tek onda kreće pečenje rakije – repovače. Jaka je to rakija, po 17 gradi, i miriše po zemlji. U vrijeme Austro-ugarske, na snazi je bila svojevrsna prohibicija. Država je htjela imati kontrolu nad svim, pa i nad proizvodnjom te potrošnjom rakije. Otada i pjesma : ,,Peče čiča rakiju” … Hoće li Hrvatska pri ulasku u Europsku uniju sačuvati običaje i tradiciju pečenja rakije, a ne da ga zabrane, k’o u vrijeme neke prohibicije, skrivanja s kazanima.

 

*Suzana Župan,Sedamnajst gradi jače od Europske unije, Glas Slavonije, 15.10.2005.